OSJEĆANJA

Jubilarni post

Po redu dvadeseti

Dobro došao svaki gost

I slobodno može komentarisati

Popih jutros svoju kahvu

Ispuših cigaru

Šefovi su na odmoru i nemogu da bahnu

Na doručak ću zvati Saru

O ljubavi obicno pišem

Ali sada necu

Iako u ovom trenutku za njom dišem

Nadam se da cemo naci srecu

Ovaj post je tako glup

Stid me da ga objavim

Evo digitalna ciza misli na mene hahahahah

Mozis

Sama na stolu

Puna je

Kap  sa vanjske strane klizi

Do ploče kafanskog stola

Konobar je bio nespretan

U žurbi da usluži druge

U njoj je ona

Ona koja treba da me utješi

Misli prolaze kroz glavu

Sjećam se nje

Vremena sto provedosmo

Vremena kad se voljesmo

Sjećam se našeg početka

Sjećam se njenog osmjeha

Što sada moje srce kroz misli ubija

Sjećam se kraja

Pokušavam da pobjegnem

Od sjećanja bolnih

Pruzam ruku ka njoj

Sada mojoj utjehi

One nema

Ova je tu

Ove me nikada neće iznevjeriti

Ova me nikada neće ostaviti

Dižem je da

Ugasim žeđ

Da ugasim želju

Da ugasim strast

Da ugasim sjećanja bolna

Vrijeme je stalo

Ljudi u kafani su zaleđeni u vremenu

Samo moja ruka sa njom se kreće

Izljevam je u pomamno žedna usta

Osjecam da silazi niz grlo

saljeva se niz moje tjelo

ulazi u vene

I gasi bolne uspomene

Mozis

Svijece gore

U polu mracnoj sobi

Iskre

 iz njenih ociju sijaju

Pozudni pogled govori

Ruca na ruci

Uzmi Me!

Prsti kroz prsete sa obje ruke

Priblizavaju nam se tjela

Poljubac sjeva kao munja

Požuda puca kao jak grom u blizini

Cupam joj odjecu

Rukama zubima

Osjecam njen dah

Uzimam je tjelom

Poklanja mi dušu

Mozis

Miris kafe se širi

One sto na stolu stoji

Ona me gleda nježno

Jaki su osjecaji moji

Rekla mi je tiho

Vremena meni treba

Rekla mi je tiho

Umorna sam do neba

A ja joj sa iskrenim ocima

Bez kapi neiskrenosti

Ljubav može sve

Lubav brda može prekopati

A mjesec je cijelu vece virio

Sa jarko zlatnom bojom

Jak osjecaj je širio

I kao da se smijao nad mukom mojom

Pogled s trese

Bijaše divan

Oci njene

Mjesec

Mozis

Želio sam njene grudi

Želio sam da me budi

Želio sam da mi pjeva

Želio sam da kraj mene u jutro zjeva

Želio sa njene usne slatke

Želio sa njene ruke glatke

Želio sam da kraj mene šuti

Želio sam da mi želju sluti

Želi sam iskru oka

Želio sam dodir njenog boka

Želio sam da je diram

Želio sam da joj sviram

Želio sam da je gledam

Žalio sam da je nikom nedam

Želio sam da je liznem

Želio sam da je stisnem

Kiša je padala te ljetne noci

Ona je na prozoru stajala

Gledala je hoce li on doci

Kiša je i dalje padala

On je sada daleko

kapi po prozoru zvece

Misli se mute duboko

On je sa drugom i doci nece

Iznenada munja jaka

U blizini doma njena

Na licu joj bora svaka

Obasjana zena nijema

Cekajuci udar groma

Nepomicna je stajala

Molila je na nogama

O njemu je sanajla

mozis

Vjetar je puhao sve jače

Njena kosa za vjetrom se njiše

 Vlasi kao da se jedna za drugu kaće

 A meni se sve više uzdiše

 Eh da je moja Da mogu kose da joj diram

Eh da je moja

Da joj uz tamburicu sviram

Svirao bih poljupcima

Njene bujne grudi

Svirao bih poljupcima

Niko nek ne sudi

 A haljina njena

Na vjetru se njiše

Položaj mjenja

 Pomalo se uz noge diže

A u meni sve vri

Prići ću joj ovog trena

Prilazim na tri

Bit će moja,kosa njena

Mozis

Ne daj se Ines
Ne daj se godinama, moja Ines
drukcijim pokretima i navikama
jer jos ti je soba topla
prijatan raspored i rijetki predmeti
imala si vise ukusa od mene
tvoja soba divota
gazdarica ti je u bolnici
uvijek si se razlikovala
po boji papira svojih pisama,
po poklonima
pratila me sljedeceg jutra
oko devet do stanice
i rusi se zeleni autobus
tjeran jesenjim vjetrom
kao list niz jednu beogradsku padinu
u vecernjem sam odijelu
i opkoljen pogledima

Ne daj se mladosti moja,
ne daj se Ines

Dugo je pripremano nase poznanstvo
i onda slucajno uz vrucu rakiju
i sa svega nekoliko recenica,
lose prikrivena zelja
tvoj je nacin gospodje
i obrazi seljanke
prostakuso i plemkinjo moja
pa tvoje grudi, krevet
i moja soba objesena
u zraku kao narandza
kao narandzasta svjetiljka
nad zelenom i modrom vodom Zagreba
proleterskih brigada 39 kod Prkovic
pokisla ulica od prozora
dalje i sum predvecernjih tramvaja
lijepi trenuci nostalgije, ljubavi i siromastva
upotreba zajednicke kupaonice
i molim vas, ako netko trazi

Ne daj se Ines

Evo me ustajem
tek da okrenem plocu
da li je to nepristojno
u ovakvom casu
Mozart Requiem Agnus Dei
meni je ipak najdrazi pocetak
raspolazem s jos milion njeznih
i bezobraznih podataka nase mladosti
koja nas pred vlastitim ocima vara,
i krade, i napusta

Ne daj se Ines

Poderi pozivnicu, otkazi veceru, prevari muza
odlazeci da se pocesljas
u nekom boljem hotelu
dodirni me ispod stola koljenom
generacijo moja, ljubavnice

Znam da ce jos biti mladosti,
ali ne vise ovakve
u prosjeku 1938
ja necu imati s kim
ostati mlad ako svi ostarite
i ta ce mi mladost
tesko pasti
a bit ce ipak
da ste vi u pravu
jer sam sam na ovoj obali
koju ste napustili i predali bezvoljno
a ponovo pocinje kisa,
kao sto vec kisi
u listopadu na otocima
more od olova
i nebo od borova
udaljeni glasovi koji se mijesaju
glas majke, prijatelja, kceri,
ljubavnice, broda, brata
na brzinu pokupljeno rublje pred kisu
i nestalo je svjetla
s tom bjelinom
jos malo setnje uz more
i gotovo

Ne daj se Ines

Tako su sočne

Tako su slatke

Tako privlačne

I tako glatke

Dodirnuh ih prvi puta

usnama svojim

Jak je taj osjećaj bio

u grudima mojim

Kao da sam letio

u visine neba

Za sekundu svemir preletio

Al kad si zaljubljen to tako i treba?

 Mozis

 Davno je bilo

Ja se sjećam još uvijek

Ti si bila moje ,moje milo

A ja tvoj čovjek

Nije sada ni važno

Jeli sudbina kriva

Ko je osjećanja predstavljao lažno

Ko je kriv?!, što naša ljubav nije živa

Godine su prošle

Pitam se gdje si i skim

Mnoge su žene poslije tebe došle

Bile su samo sredstvo da zaboravim

Zbog toga se osjećam grozno

Zbog toga me sada duša boli

Osjećam se jadno

Jer rekla je da me voli

A imenom zovem je tvojim

Krenem pa se ispravim

Koliko puta sada i ne brojim

Shvatam da samo za tebe živim

 Mozis

 Nešto u meni želi nju

Nešto u meni nemir mi stvara

Daleko su ruke njene

Daleko je njena kosa plava

Misli o njoj čine me sretnim

Iako ova sreća je čudna

Misli ka noj kao da lete

Gdje li je sada i dali je budna

Rekoh da čudna sreća je ova

Jer sreće su moje obmane lažne

Svaka misao je požuda nova

Ti si oči moje a oči su moje vlažne

Jutro je ovdje veoma hladno

Kažu da danas lijepo će biti

A mojoj duši bit će pravo gadno

Nedstaješ mi i to ne želim kriti

 Mozis

Ostavi ga ljepotica

Prhnu od njeg, kao ptica lastavica

U njegovom grlu kao da je zastala ogromna krastavica

Ne može da vjeruje da mu je to učinila obična nastavnica

Ona je bila ta koja mu je ljubav prva izjavila

Kada se na fešti pijana pred njim pojavila

Malo ga sa pričom gnjavila

i na kraju večeri tamo pred jutro ''povalila''

A on jadnik mislio ljubav

Jer prije toga djevojke bježale od njeg kao da je šugav

Tu večer mu se stvorila nada;joj pa možda sam i ja ubav

Možda ja i nisam toliko gubav

Sjedi sa suprotne strane mene

I priča mi kako iskorištavaju i žene

Suza samo što mu niz obraz ne krene

Odvračam ga da ne sijeće vene

 Mozis

Izađoh vani da ispusim cigaru

Bolje da sam pojeo zivu zaru

Hladnoca mi se u kosti uvukla

Kad mi nisu pluca pukla

Onaj dim cigare

Od mene i moga jare

Uz strašne hladnoće pomoć

Mogli bi se kakve bolešćure domoć

Al evo sad u sobi toploj sjedim

Govorim sebi sto me zeznu Nedim

Pa izađoh s njim da pušim

I svoja pluća gušim

I usput od zime da mi suze oći

U ovoj zimskoj Skandinavskoj noći

I čekam dan kada ću moći

U svoju Bosnu Ako Bog da doći

Ova pjesma jeste glupa

Al vjeruj meni srce jos od hladnoce lupa

Jer mi je guzicu smrzla ona glupa

U parku ispred moje zgrade zaleđena klupa

Šta je i za šta nam treba ljubav

Pita se čovjek sjedeći na klupi

Emotivno skrhan i labav

Pita se može li ona novcem da se kupi

Odgovora nema na pitanje svoje

Jeli ljubav nešto gdje se samo može da strada

Pita se on gledajuć dok prolazi dvoje

Kad ih vidje probudi se nada

Kako se gledaju i kako su srečni

Kako ljubavnom energijom zrače

O Bože; postat će drugovi bračni

Jer on sa prstenom na koljena skaće

Tuga u srcu sreča zamijeni

Doći će vrijeme kada će i on biti voljen i voljeti

Nada ne smije da zanijemi

Samo Boga moli da na kraju,kao nekada, neće boljeti

Rezao bih vene

Razumjela me nisi nikad mogla

Pjesme i stihove iz srca moga

Sto sam ih iz srca dao

Ja sam u dubini svojoj tada to znao

Al lagah samog sebe

Izmisljao onu iskru u ocima tvojim prekrasnim a lažnim

I vjerovao u tebe kao krivovjernik

Vjerovao u nesto sto ne postoji

A sada zalim samog sebe

Zasto mi je tada ljubav trebala po svaku cijenu

Zasto sam imao potrebu da joj dam

A da ne dobijem njenu

Za uzvrat nista ne dobih

Samo razocarenje, tugu,cemer, jad

Sad bih rezao vene

Da iz njih iscuri, ''za njom glad''

Mozis

Sjedio sam  na sunčanoj strani

Ona dodje kao gorska vila

Suncobran mi suncu oči brani

Svoje obline nikom nije krila

Zavodjenje muških pogleda

Meni oduvijek bijaše gnusno

Al aman Bože sta ću sada

To mi više nije ružno

Kao tele u šarena vrata

Buljio sam u njenu ljepotu

Mili bože ko da su od zlata

Njene grudi, što kriju grehotu

Kao zmija miša u trenutku tom

U kom vrijeme presta da teće

Njen pogled kao iznenadan grom

Hipnotisa srce koje, presta da se miće

Mozis

Uh al bole bubnjići od tog silnog zvuka!

Srce me steže, a duša boli.

Izmedju četri zida čuje se nesnosna huka.

Ona je rekla da me ne voli.

Ovaj muk mi srce bije.

Neka dodje neko da ga stiša.

Ovaj muk ne može da je sakrije.

Iz mog uma, iz mog zamišljenog vida.

Prestani molim te, neka je džavoli nose!!!!

Dosta je; al reći kome!?

Ponestaje mi kose!!!

Zubi mi se lome!!!

 Mozis